Koliko često treniraš i jesi li još uvijek aktivan kao u najboljim danima?
Treniram otprilike 5 do 6 puta tjedno. Treninzi traju ovisno o tome da li ću raditi neku bazu ili ću raditi intervale između 20 min pa do sat vremena. Od tih 6 treninga, 3-4 su ergometar, možda ubacim koju teretanu, a ostalo bi bio neki bicikl koji radim preko vikenda. S biciklom probam napraviti između 80 - 100 km tjedno. Treniram dosta jer me to ispunjava i osjećam se zdravije.

Koji je tvoj posao, čime se ti zapravo baviš? Radno vrijeme?
Bavim se investicijama, radim za investicijski fond. Mi kupujemo kompanije, pokušavamo ih učiniti boljima i onda takve bolje kompanije prodati.
Ujutro krećem oko 9h, trening probam napraviti u pauzi za ručak (između 12 -  2h) ili trening napravim navečer oko 19-20h, a doma sam između 20-22h.

Da li je veslanje tebi isključivo rekreativno ili još uvijek tinja želja za ozbiljnim natjecanjima?
Rekreativno je, ali natječem se na veteranskim natjecanjima. Trenutno se pripremam za  CRASH B u Bostonu koji će se održati 28.2.2016. To je natjecanje na 2km na ergometrima, nakon toga idem u San Diego gdje se održava San Diego Crew Classic u 3. mjesecu. Tu se skupe veterani iz cijele Amerike, utrka je na 2000 m u osmercu.
Imamo jednu grupu od 12 veslača, gdje tjedno radimo barem jedan zajednički trening, imamo plan treninga i šaljemo si međusobno rezultate. Dečki su iz cijele Amerike, Zapadne obale, iz sredine Amerike i s istočne obale i onda se svi nađemo u San Diegu.
Prije toga smo se natjecali u Bostonu na Head of the Charles, ta je trka u 10. mjesecu. To su trke koje sigurno odradim svake godine. Želja za pravim natjecanjima sigurno postoji, ali s obzirom na posao i obitelj, nemam vremena za tako nešto.

Mogućnost dolaska i nastup za VK Trešnjevku na državnom, ove godine, iduće godine, u budućnosti?
25 % haha. Osmerac da, četverac mooožda, ali manji čamci teško 

Ti si 1983 godište, što znači da imaš 32 godine, i vrlo si mlad jer veslači tek sazrijevaju u tim godinama....
Da da, ako recimo treniraš svaki dan, kao što recimo treniraju Sinkovići i kao što trenira Damšo, jer za razliku u ostalih sportova, veslanje je po meni sport u kojem postaješ bolji kasnije, slično kao maraton ili neki sport sa izdržljivošću. Način na koji ja gledam veslanje je sport u kojem su snaga i izdržljivost gotovo jednako važni, a te dvije stvari ljudi razvijaju sa godinama. Normalno dođe vrijeme kad ti padneš, ali definitivno kao maraton ili 1500m i tako neke dulje dionice to je sport u kojemu sazriješ kasnije. Mislim da je pik sa 32 godine, vidiš Waddell je napravio 2000m rekord sa 32-33 godine kojeg još nitko nije skinuo, Eric Murray koji isto sa 32-33 godine kako on ide na ergometru, ovaj moj prijatelj George Bridgewater, veslao je samnom u Oxfordu, on isto sad ostvaruje najbolje rezultate. U idealnom svijetu to bi bilo to, ali nažalost ja sam imao relativno veliku pauzu od 2009., iako sam ja uvijek u treningu.

Razmisljaš li o nastupu u Tokiu 2020.?
Tokio 2020. ću ići, ako uspijem zaraditi dovoljno novaca da ne moram raditi slijedećih 10 godina. Ako se to desi, a moguće da se desi onda ću ići u Tokio  Znači isto tako 25% hahaha.

Usporedi mi gradove u kojima si živio, znači Zagreb/London (Oxford)/New York..
Dodao bi još jedan grad Seattle, to je isto veslački grad i veliki dio moje sportske karijere. Od svih tih gradova najbolji uvjeti za veslanje bi bili u Seattleu, onda bi išo London, pa Zagreb. New York je najteži za veslati, iako je okružen sa vodom, valovi su preveliki i struje su prejake da bi se moglo veslati svaki dan, svako jutro. Tako da se moraš voziti ful vlakom prema sjeveru, što ja nekad i napravim, ako radim moram se voziti vlakom 45min u državu Connecticut. To najčešće radim vikendom. Planiramo se preseliti iz New Yorka u tu državu Connecticut, to planiramo napraviti u 6.mjesecu tako da ću onda moći provoditi puno više vremena na vodi.
Što se tiče samih gradova, svi su odlični, naravno najsličniji su London i New York. London je puno rašireniji, ljudi su više naviknuti na život u kućama, dok je New York se bazira na otok Manhattan što je puno manja površina tako da ljudi žive u stanovima. Kada bih mogao birati gdje mogu raditi s ovim poslom to bi bio London, ima više mjesta nego New York i puno je lakše veslati. U Zagrebu se teže baviti takvim poslom, jer mora biti na poziciji gdje se možeš nalaziti sa klijentima jer nakad klijenti dolaze i kod tebe itd. Teško bi bilo tako nešto raditi u Zagrebu, ali u ove uvjete koje imam mislim da bi mi najidealniji grad bio London. Vrlo je kozmopolitenski, ima puno muzeja, kazališta, kina, restorana, i stvarno je super za živit tamo. New York je sličan tome, samo nažalost puno dalje od Hrvatske i veslanje nije toliko prisutno kao u Londonu.

Imaš dvoje djece, Ivicu i Milu, da li bi želio da se oni bave veslanjem?
Kao otac bi to sigurno želio, jer sam vidio koliko je veslanje meni pružilo i kakvim me vrijednostima naučilo. Mislim da je veslanje super sport, jer ako ti dijete ima dobrog trenera onda trener preuzme ulogu roditelja. Kod mene je to bio Kempes i on me naučio stvarno u ključnim godinama mog sazrijevanja o vrijednostima koje imam još i danas. Nakon Kempesa sam otišao u Ameriku i tamo sam imao super trenere u vidu Boba Ernsta i Freda Honebeina koji su me digli na neku novu razinu, u Hrvatskoj sam imao lijepih iskustava i sa Bralićem i Crnim, na Oxfordu sam imao odličnog trenera u vidu Seana Bowdena, koji je stvarno odličan trener i po meni možda najbolji trener kojeg sam imao. Svaki trener je za mene nešto drugo u periodu kad sam odrastao Kempes je bio savršen i bilo bi mi jako drago kad bi moja djeca našla takvog trenera i bila u veslanju. Da li ću ja njih gurati u veslanje, neću, ali ću im sigurno dati do znanja da sam ja veslao i da mi je to puno pomoglo u životu. Kao roditelj bi stvarno volio da se bave veslanjem. Veslanje je sport koji po meni ne treba ulaziti prerano jer ti može dosaditi, tako da neko idealno vrijeme za veslanje počinje oko 12-14 godine.

Pošto si tako dugo u veslanju, jesu li ti opstala neka veslačka prijateljstva?
Da, svi moji najbolji prijatelji su veslači. Jedan od mojih najboljih prijatelja Andrija Bilić, on je isto veslao u klubu, prijatelji smo od kad sam imao 14-15 godina, s njim sam u kontaktu bar jednom tjedno, bio mi je kum na vjenčanju i on mi je odličan prijatelj. Keller isto, bio je tu u klubu, ako ne tjedno onda mjesečno. Dražen isto. To su prijatelji s kojima sam odraso i s kojima se i dalje čujem vrlo često.
Sa Washingtona nemam puno prijatelja s kojima se čujem, Martin Rogulja on živi u Americi s njim se isto čujem na tjednoj bazi. Petar Lovrić, s njim se najviše družim, jer igrom slučaja on živi 10 minuta od mene u New Yorku i s njim se stalno vidim. Družimo se, Irena i Martina (žene) se druže, klinci su s njima, idemo kod njih na vikendicu. Stalno smo s njima u kontaktu i to je jedno divno prijateljstvo koje je počelo u veslanju i onda se nastavilo sad u New Yorku.
Što se tiče ostalih prijatelja, ima ih nekoliko s posla koji žive u Londonu. George Bridgewater on sad vesla za Novi Zeland, bio je u Pekingu, bio je samnom u Oxfordu, sprema se za olimpijadu, s njim sam isto u kontaktu. Dakle manje više svi moji najbolji i bliski prijatelji su veslači, nemogu se sjetiti niti jednog koji nije 

Osvrt na trening sa Damirom Martinom, 6 x 10 min na ergometru koji si odradio?
Htio sam doći na trening odradit pol sata i otić doma, jer sletio sam dva dana prije u Europu u jet lag me satrao totalno i onda mi je Damir rekao ajmo napraviti ovaj trening. Kako se ja sad pripremam za CRASH B, htio sam napraviti neke intervale neke 4 x 1000m sa odmorima između, na jačem provlaku, što je isto težak trening, ali je puno kraći. Ovo je sat vremena i bilo je stvarno jako teško, ali odličan je trening i odlično se osjećam nakon toga. Damir je u izvrsnoj tjelesnoj formi, ono što sam ja njemu savjetovao je samo da ostane zdrav i da ostane konzustentan u svojim treninzima, znači bolje napraviti 14 treninga makar na 80 %, nego napraviti 3 na 100 % i onda ne treniraš 3 tjedna jer se ozljediš ili razboliš.

Ti si bio mnogim veslačima uzor, i dan danas jesi uzor, postoji li netko tko je tebi uzor ili je bio nekad?
Meni je to velika čast, meni je još uvijek čudno kad dođem u Hrvatsku pa me Damšo, Valent ili Martin pitaju za neki savjet, kad u meni vide nekog tko im može nešto reći što bi im pomoglo u treninzima i to je normalno, meni velika čast. Imao sam uzore kad sam bio mali, u Hrvatskoj ih je bilo stvarno puno. Možeš početi sa osmercem iz 2000.godine. Svi ti dečki su bili nama klincima bogovi i to su ljudi s kojima smo svi mi ili htjeli veslati ili težili da postanemo jedan od njih. Ja sam uvijek volio gledat prema drugima, ali sam se uvijek fokusirao na sebe. Što se tiče od svjetskih, impozantan mi je uvijek bio Rob Waddell. On je onda bio jedan od najboljih svjetskih skifista i napravio je pauzu u veslanju, vratio se i bio je stvarno dobar. Zato mi je i žao jer smo na olimpijadi imali nesreću i nismo ga mogli pobjediti, jer mislim da bi mi to bila kruna. Od drugih svjetskih, ima jedna zanimljiva priča, recimo James Koven, on je bio svjetski prvak u skifu 1997. Ja sam taman tad krenuo počinjat veslat i vidio sam tu njegovu trku gdje je on pobjedio. On mi je bio dosta zanimljiv, jer je bio visok, jak i dosta brz u skifu, imao je zblajhanu kosu i ko klinca me impresionirao. Sad sam završio na poslu gdje mi je on sad šef.   On mi je jedan lik koji mi je super bio u sportu a sada i u poslovnom djelu.

Obiteljski život, žena, djeca, kako se oni nose sa tvojim obavezama?
Imamo dvoje klinaca, Ivica će sad navršiti 3 godina, Mila je oko godine i pol. Teško im je kad me ne vide i kao što sam rekao teško je u New Yorku u stanu živjeti, nemaju dvorište. Ivica ide u vrtić 3 puta tjedno, Mila je doma. Zato smo se i odlučili odseliti u kuću negdje prema van. Uvijek u životu treba biti ambiciozan, treba težiti prema naprijed. Djece bi volio imati puno više, vidjet ćemo koliko će Martina to moći izdržati Koliko ćemo djece moći priuštiti, jer u Americi, tj u New Yorku je jako skupo odgajati djecu, što ružno zvuči, ali je istinito. Idealno bi volio imati 3-4 djece, vidjet ćemo kako će se to razvijati. Moja obitelj u Hrvatskoj mi fali, jako mi fali. Ja sam napravio jednu odluku, o kojoj sam ja njih pitao, ali normalno da će mi reći odi i radi što želiš. Ta je odluka donesena i tu su se svi jako puno žrtvovali, jer ne vide mene, i što je važnije ne vide unučad. Tako da je to njima jako teško, to je recimo jedna stvar za kojom žalim, što ne mogu provesti više vremena sa obitelji u Hrvatskoj. Dolazimo kolko često možemo u Hrvatsku. Pokušamo doći 2 puta godišnje svi, što smo u nekim godinama uspjeli u nekima nismo. Sigurno dođemo preko ljeta gdje klinci budu sa didom i bakom 4-6 tjedana i to im je super. To ćemo raditi i dalje. Uvijek postoji šansa da se preselimo u Europu, ali ne znam kad.